S obzirom da autor ovog teksta smatra da Pitchwise recenzije imaju ozbiljan deficit Rozenbergovih igara, odlučili smo se da vam predstavimo jednu od njegovih manje poznatih, ali skoro podjednako dobrih naslova. Za obeležavanje sedamstote godišnjice postojanja Bavarskog puta stakla, odnosno industrije stakla u Bavarskoj šumi, Uve Rozenberg je 2013. godine izbacio igru Glass Road.
|
Glass Road je igra za jednog do 4 igrača u kojoj pokušavate da tokom svega 4 runde izgradite moćnu imperiju proizvodnje stakla i cigle.
Na početku igre svaki igrač dobija jednu tablu sa identično raspoređenim šumama, jezerima i peščarama. U zavisnosti od broja igrača, na sredini je raspoređeno po 4 ili 5 građevina od 3 različita tipa. One koje vam daju mogućnost da menjate resurse u bilo kom trenutku, one koje vam daju jedan bonus u trenutku izgradnje i one koje će vam doneti najviše poena na kraju partije.
Pre svake runde, igrači će skriveno izabrati pet kartica koje na sebi imaju prikazane 2 akcije. Tokom runde igrači će u krug odigravati po jednu karticu i čekati da vide da li je još neko od igrača odabrao identičnu među svojih pet. Ako jeste, obojica odigravaju jednu akciju po želji od prikazanih, a ako nije, onda aktivni igrač odigrava obe.
Kroz akcije, igrači će krčiti šume, skupljati resurse, praviti građevine, itd. Nakon što je svako odigrao 3 akcije kao aktivni igrač, runda se završava i počinje sledeća. Nakon 4 odigrane runde, igrač sa najviše poena je pobednik!
Glass Road ima gomilu različitih resursa čiji kvantitet se obeležava na dva točka koji usput služe i za automatsko kreiranje naprednih resursa (staklo i cigla) od osnovnih. Sve komponente su dosta dobrog kvaliteta, a Lohauzenove ilustracije u ovoj igri izgledaju predivno. Pravila čak sadrže i maleni tutorijal crtanja zgrada za pločice.
Za razliku od dobrog dela Rozenbergovih igara, Glass Road ne sadrži mehaniku postavljanja radnika. S druge strane, simultano odabiranje akcija u ovoj igri radi fantastično, a uz to ekstremno povećava interakciju između igrača.
Automatsko unapređenje resursa je još jedan odlično zamišljeni deo igre koji u nekim trenucima može da frustrira, ali je uvek nagrađujuć kada ga aktivirate na pravi način. Naime, staklo i cigla se proizvode automatski, čim imaju dovoljnu količinu osnovnih resursa, trošeći ih na proizvodnju i potencijalno vam oduzimajući veoma bitne stvari kao što su drvo ili glina. Ovo je odlična stvar, jer od igrača zahteva pažnju i dobro planiranje.
Kako bi vam upotpunio strateški užitak, Rozenberg je u igru, po već starom, dobrom običaju, ubacio i prostorno planiranje. Sve pločice sa građevinama moraju da se nađu na vašoj tabli kako bi se aktivirale, dok dobar deo njih čak i daje drugračije akcije i poene u zavisnosti od okoline pravljenja.
Veoma mali ukupan broj poena vas tera da se borite čak i za to jedno dodatno staklo ili ciglu. Pobednik u ovoj igri će često imati oko 20 poena, pa taj jedan poen nosi čak dvadeseti deo solidnog krajnjeg skora.
S druge strane, primetili ste da sam na početku rekao da je ova igra SKORO podjednako dobra kao i drugi naslovi u velikim kutijama ovog dizajnera. Pre svega nam se nije svidelo što i pored toga što nema nikakvog direktnog uticaja sreće, izbor akcija i trenutak odigravanja ipak može donekle da podpadne pod njega. Igrači će često biti u dilemi šta da odaberu kako bi osujetili protivnika, ali se krajnji izbor obe strane na kraju svodi na sreću (ili nesreću) jednog ili više učesnika.
Iako traje tek oko 20 minuta po igraču, igra može da stvori ozbiljne glavobolje igračima. Veliki broj različitih resursa i kombinacije građevina mogu da učine da vam mozak upadne u beskonačnu petlju preračuna šta je najbolje uraditi. Ovo, naravno, dosta zavisi i od tipa igrača, pa će nekome to biti problem, nekome nebitna stavka jer nema problema sa preanaliziranjem, dok će trećem biti kao šlag na tortu, jer vole da mozgaju nad prelepim Bavarskim predelima.
Varijabilnost igre je na solidnom nivou i dobija se kroz veliki broj različitih građevina od kojih nikada nećete videti sve u jednoj partiji. Pored toga, igra uvek nudi nekoliko različitih strategija u odnosu na otvorene pločice, ali i mogućnost uzimanja privatnih pločica kroz jednu od akcija.
Po pitanju broja igrača, igru smo najviše igrali u dvoje, mada smo je probali i u solo i varijanti sa četiri igrača, i možemo samo da potvrdimo da je na svim nivoima podjednako epska. Solo varijanta je dosta promenjena zbog načina izbora akcija, ali radi fantastično i pored gubitka jedne od osnovnih mehanika. Varijanta za 2 igrača je blago promenjena, ali funkcioniše odlično i većina ljubitelja igre smatra da je ovo i najbolji broj za igranje.
Ukratko, Glass Road je prelepa igra sa veoma prostim mehanikama koje od nje stvaraju ozbiljnu mozgalicu sa odličnom varijabilnošću i poprilično jakom indirektnom interakcijom, koja doduše u nekim trenucima može da se čini nefer.
Categories: Boardgames, Recenzija
